Zemlju prodaju u vrećama
Malo po malo izvoze je preko granice
tiho bez previše pompe kao da izvoze
krumpire dimnjake bilo što
Nitko ne zapitkuje odakle je uzimaju kamo je voze
tu i tamo potpiše se koji papir stisne prava ruka
plati kome se treba platiti i onda opet tišina
Vreću po vreću u kamionima preko granice odvoze
zemlju svedenu na dva slova
Da nije plastike i najlonskih vreća netko bi mogao
pomisliti gle odvoze nam tlo
ali ovako to je samo zemlja za cvijeće
No kad se prevezu dovoljne količine tla
kad ne preostane više ništa čvrsto na što
bi se moglo uspravno stati
trebat ćemo presaditi ljude
Prvo primijetiš tragove, male crne mrvice, kao da ih je za sobom pobacala kakva minijaturna djevojčica iz bajke koja je zašla u tvoj svijet stvarnosti iz kojeg će se ubrzo poželjeti vratiti u sigurnost priče, u nepostojanje. Čak ti se čini da su te iste mrvice pravilno raspoređene, stvarno, ako bolje promotriš gotovo se nazire neki algoritam u čitavom prizoru, kao da je ona djevojčica o kojoj je maloprije bilo riječi ujedno i nekakva znanstvena luđakinja, matematičarka kojoj su dok je trčala prateći rub prostorije iz probijenih džepova poispadale decimalne točke i zarezi i sad ti u čudu gledaš kako nigdje nema ni jednog broja, samo matematička interpunkcija, broja ni za primirisati, a baš to ti treba da potvrdiš sumnju, inače si zapeo s jednadžbom nedokučivih nepoznanica, a to, jasno je, ne voliš. Spustiš se onda na koljena, nisi pokleknuo, već se potpuno svjestan nadmoći približavaš razini protivnika i pratiš trag, pomičeš stvari, gledaš kamo će te mrvice odvesti i onda odjednom udariš glavom u vrata kuhinjskog elementa i tako spoznaš da dalje neće ići, preciznije- ti nećeš ići, trag se naravno ne prekida, nastavlja se uza zid, pa zalazi u tanki mračni procijep iza kuhinjskih elemenata, ali ti stojiš tu gdje jesi- zapeo si. Klečiš tako još uvijek na podu, češkaš se po glavi pipajući ima li uz one po podu i kakvih tragova od udarca, gledaš u taj uski procijep i u sebi psuješ psovke veličine obrnuto proporcionalne subjektu kojem su upućene, pa onda staneš i osluhneš, utišaš dah i misli, osjećaš srce kako ti udara u prsima dok se približavaš, dok uho prislanjaš pravom kutu s tamnom prazninom u kojem se sastaju drvo i beton, nije baš da ti je ideja neka, niti da ima smisla, jer što i ako čuješ nešto, ali tvoja je to misao i to treba poštivati, najbolja je koje si se mogao dosjetiti. Valjda za početak samo tražiš potvrdu, trebaš materijalni dokaz, uvjerenje da nisi lud, da malena djevojčica iz bajke zaista postoji i prosipa mrvice crnog kruha, samo što u tvom svijetu nije riječ o djevojčici, već o mišu i ono nisu mrvice kruha, nego mišja govna.
Klečanje i osluškivanje ne daje željenih rezultata, čuo nisi ništa, vidjeti da si i pokušao ne bi mogao ništa, tako da nadmoćno ustaješ i kao biće koje posjeduje ključnu prednost, zdravi razum, zaključuješ da bi bilo dobro pristaviti vodu za čaj na plin i promisliti. Dok čekaš da voda prokuha, čašu si pripremio, listići čaja su na broju, oslobađaš se misli o mogućnosti postojanja još jednog živog bića, životinje s kojom dijeliš stan i prepuštaš se ravnodušnoj kontemplaciji. Brborenje mjehura ključajuće vode povrati te iz kratkotrajnog zena i ti ustaješ, prilaziš štednjaku, zavrneš kolo da zaustaviš dotok plina, plavičasti plamen nestane, a posuda s vrelom vodom u tvojoj ruci sve je bliže čaši u kojoj će uskoro, spojivši se s bitkom biljke iz neke daleke zemlje, proizvesti miomirisnu elegiju esencije okusa. I taman kad si nagnuo posudu s vodom, a ona veselo krenula prema rubu da se, kako to voda inače voli činiti, prelije, shvatiš da sušeni i usitnjeni listići crnog čaja (neko rusko luksuzno pakiranje koje si dobio na dar) veoma podsjećaju na mrvice koje si netom pratio klečeći na kuhinjskim pločicama, čaj te podsjeti na mišja govna, pa ti se u glavi zavrti, srce se ubrza, odjednom čuješ miša u svakom kutu prostorije, hoda po zidovima, trčkara između začina na polici, poskakuje s jedne na drugu sjedalicu i u tom trenutku, ne ono kad si zapazio tragove, nego baš (i tek) u tom trenutku ti postane potpuno jasno da više ništa neće biti isto, izgubio si svoj mir, u tvoje obitavalište nasilno je uselio jedan, jedan najodvratniji stvor na svijetu, najgnusnije biće koje je kročilo kuglom zemaljskom, jedan smrdljivi, prljavi, fuj bljak kaka miš i nećeš biti miran dok se stvar ne riješi, nećeš jesti, spavati ni disati sa zadovoljstvom dok budete dijelili isti stan. O dijeljenju bi se dalo polemizirati do dugo u noć, jer za dijeljenje je potreban dogovor, pristanak, ali ti za to više nemaš vremena, svi poslovi, sve obaveze postaju nebitne i mogu se gurnuti na stranu dok ne lociraš gada. U ovom stanu, pomisliš kao u onoj pjesmi, Šejn, koju voliš pojačati glasno, nema mjesta za jednog od nas.
Na internetu pronalaziš upute kako se riješiti miša koje su grupirane u dvije skupine, po tipovima ljudi: za one koji ne žele nauditi životinji i za ostale. Odmah se svrstaš u pripadajuću grupaciju, ali zbog znatiželje pročitaš i kako bi ga se dalo uhvatiti bez nanošenja po život teških povreda. Saznaš tako (pa i nije ti neka novost) da miševi vole uske prolaze (bol od udarca glavom u kuhinju se povrati), te da ih se može prevariti tako da se na rub stola stavi kartonski valjak koji ostane kad se potroši toaletni papir i to se namjesti tako da mu dovoljan dio viri preko ruba i na taj kraj se iznutra stavi maleni komad slanine (to im je kao omiljena hrana). Ispod stola na kojem je na opisani način namješten kartonski valjčić stavi se najmanje četrdeset centimetara visok, a uzak koš za smeće glatkih rubova (da se ne može iz njega izvući) u koji će miš (treba dobro naciljati) kad se provuče kroz tunel da dohvati slaninu upasti (zajedno s valjčićem i slaninom)- čista fizika. Tako uhvaćenog miša potrebno je, ako ga se ne želi ozlijediti, automobilom odvesti najmanje četrdeset kilometara od kuće (inače se vrati) i pustiti na slobodu. Kako si se već svrstao, a osoba si koja lako ne mijenja uvjerenja (a i ne pada ti na pamet trošiti na kupovinu uskog, a visokog koša za smeće, niti trošenje benzina ako isto ne uključuje i paljenje stvora koji te ometa) upuštaš se u proučavanje metoda uklanjanja miša za ostale. Tu je već riječ o mnogo učinkovitijim stvarima. Duboko u sebi osjetiš neki davni nagon još daljih predaka- osjetiš da si lovac.
Miš ne sluti što mu se sprema, glupa životinja, inače bi sama napustila stan da je vidjela kako se smiješ gledajući sheme za izradu i fotografije gotovih klopki koje će mu polomiti kičmu i na mjestu ga smaknuti. No nisi ni ti baš toliko lud da izrađuješ klopke, zapravo si, priznajmo, malko i lijen, pa kreneš lakšim putom, odlučuješ se uloviti ga ljepenkom. Tuba bezbojnog i bezmirisnog ljepila za miševe u kvartovskom poljocentru (tko bi rekao, čudiš se, što sve ima u kvartu) košta manje od deset kuna, a korištenje je krajnje jednostavno i garantira uspjeh (taj dio nigdje ne piše, ali znaš da ti jednostavno ne možeš pogriješiti): ljepilo se razmaže po kartonskoj ili drvenoj podlozi i ostavi- nakon pola sada postaje ljepljivo- tada se u središte stavi komadić slanine ili čokolade (smijao si se kad ti je gospođa u poljocentru preporučila ovu namirnicu za mamac) i tako majstorski pripremljenu lovku staviš negdje uz rub prostorije u kojoj si primijetio tragove. Glupa životinja tijekom noći će se uhvatiti i ti ćeš je staviti u vrećicu i odnijeti u kontejner. Ipak je nećeš prethodno izgaziti, odustao si od te zamisli jer što ako vrećica pukne i ljepilo ti se razmaže po novim tenisicama, jest da u uputama piše da se lako skida benzinom, ali zaista se ne želiš dovesti u situaciju da moraš trošiti na kupnju goriva ako isto ne uključuje paljenje- ljepilo nije ni otrovno, piše, ali ne želiš ga po sebi, u potpunosti si ga namijenio mišu. Zadovoljan odlaziš na počinak u iščekivanju novog dana u kojem ćeš likovati nad ulovom.
Novi dan udijeli ti šamar praznom lovkom i ljepilom koje se razlilo preko rubova kartona na koji si ga razmazao. Bezbojna i bezmirisna masa ljeska ti se na kuhinjskim pločicama. Miša nema. Novi tragovi su posijani. Razvlačiš ljepenku pokušavajući je odvojiti od poda i čitavo to vrijeme imaš osjećaj kako te ono malo gnusno stvorenje gleda iz mraka procijepa i smijulji se.
Sutradan kupiš još dvije tube ljepila i napraviš dvadeset i dvije lovke. U trgovini u susjednoj zgradi kupiš komad pancete i da bi namamio beštiju nasjeckaš je na komadiće i malo popržiš na tavi, da mu zamiriše, da mu sline procure, pa da ne mogne odoljeti. Kartone porazmjestiš svuda po prostoriji i zadovoljno je napustiš. Na neke si stavio slasnu pancetu, na neke brašno, na treće čokoladu i na dvije po komadić parizera i malo mortadele s maslinama kojoj je miris bio blago čudan, pa si odsjekao i komad pilećih prsiju i stavio ga na salamu, da miris bude još čudniji. S toliko ljepila i servirani švedski stol, pomisliš, ne bi se iznenadio kad bi otvorio vrata i ugledao uhvaćenog slona- mišu je došao kraj.
Ne možeš odoljeti, pa svako malo otvaraš vrata kuhinje, ulaziš i pregledavaš lovke. Nešto tu ne štima, pomisliš, kako drugačije pojasniti da miša nema. Dva dana su prošla od postavljanja a ljepenke su još uvijek prazne. Počeo te progoniti prizor koji si doživio- otvorio si vrata elementa ispod sudopera da baciš pokidani papir u koš koji inače tamo stoji, a s hrpice smeća gledale su te mutne sićušne oči i razigrani rep. Nisi stigao reagirati, a što si uostalom i mogao učiniti, pogoditi ga ljepenkom možda- miš se lagano prebacio preko ruba i uvukao iza kuhinje. Tako si saznao, još uvijek je u stanu, a tvoje ljepenke, tvoje lovačko umijeće je krajnje upitno. Tu, u tom poraznom trenutku shvatiš da i miš čini isto, da se on pokušava riješiti tebe. Jezivi su trnci koji ti prostruju tijelom kad ti se učini kako iz mraka uskog procijepa s malenih mišjih zvučnika dopire pobjednička melodija Šejna.
Jedno je biti poražen, potpuno druga stvar je priznati poraz i dok stojiš na blagajni čekajući da ti gospođa srednjih godina vrati ostatak za visoki, a uski koš za otpatke znaš da si mnogo bliže ovom drugome. Pristao si na nenasilje čime si stvoru kojeg pokušavaš uhvatiti priznao da je u prednosti. No putom do kuće boli te olabavljeni ponos i odlučuješ da se ipak nećeš predati tek tako, pa svraćaš na benzinsku postaju. Smiješ se dok plaćaš kanistar benzina, mnogo većim osmijehom od onog kojim si se okitio čuvši da se miševi love čokoladom. Ulovit ćeš ga, o da, potpuno nenasilno, a onda napuniti metalni koš do polovice benzinom i uživati gledajući gada kako pliva u plamenu. Te noći usneš snom pravednika.
Prvo što uradiš kad se ustaneš je provjera bojišnice. Likuješ već s vrata kuhinje, kartonski valjak s komadićem slanine više nije na stolu, a nema ga ni na podu, što može značiti samo da je pao točno u koš koji si kupio. Dan je kao stvoren za ubijanje, zaključiš. No na drugi pogled stvari ne izgledaju najbolje. Naime, ni jedan od razmatranih načina usmrćivanja miša ulovljenog nenasilnom metodom nije podrazumijevao da će kad se probudiš i zaviriš u visoki, a uski koš glatkih rubova unutra ugledati kartonski valjak, ali ne i miša. Ne i slaninu. Pogled ti sam od sebe u tom trenutku padne na kanistar benzina koji spremno čeka uza zid. Tako dakle, spoznaš promotrivši pidžamu i papuče s likom Homera Simpsona u koje si uvukao stopala, izgleda čovjek koji je spreman spaliti vlastiti dom.
Sjetiš se tada jednog od postulata Murphyjevih zakona koji kaže da se stvar (u tvom slučaju miš) koju pokušavaš pronaći uvijek nalazi na posljednjem mjestu na kojem je tražiš, ali ne pada ti na pamet kako prići toj stvari, tom stvoru, kuhinja je čvrsto uglavljena, a stan nije tvoj, tu si podstanar i ne možeš je samo tako razvaliti, bar ne bez posljedica s kojima bi se mogao nositi. Ni druga mudrost koja ti padne na pamet, a koja kaže da ako nekog ne možeš pobijediti pridruži mu se nema baš mnogo smisla pa odustaješ od borbe s mišom pomoću mudrosti. Trebaš, jasno ti je, učiniti nešto potpuno glupo, ili se predati. Problem je što ti uz svoj razum kojim se dičiš, naravno, ne možeš ni hotimice učiniti nešto glupo, a na predaju ne želiš ni pomisliti. Možda je, zvuči grozno (pomalo i očajno), možda je rješenje u kompromisu.
Sjediš do dugo u noć za stolom i čekaš. Znaš da je tamo, znaš da i on čeka i samo je pitanje vremena kad će netko popustiti, a ti si odlučio da nećeš biti taj. Noć je duga i prohladna, a minute nekako sve sporije. Osjetiš kako ti se umor skuplja u ramenima i vratu i da ti se sve teže prisjetiti zbog čega ono sjediš tu u kuhinji i čekaš. Glava ti klone pa se trgneš i pošalješ sve k vragu. Odlučio si čekati do tri, pa ako se ni tada ne pojavi, stavit ćeš mu karte na stol: meni soba i dnevni boravak, tebi kuhinja (ionako ne kuhaš mnogo), kupatilo je zajedničko (nema ključanja). Ne prihvati li to kupit ćeš mačku. Znaš da je to dodatni trošak, ali lov životinja ti očito i nije baš najbolja vrlina, stoga si mogućnost da ščepaš neku uličnu, ili je namamiš, odbacio u samom početku rađanja te misli. Eto tako, zaključiš, zalupiš mu vratima kuhinje i odeš na počinak.
Oko podneva narednog dana primijetiš da se bezobrazni oholi gad posrao na tvoj prijedlog- maleni crni tragovi su se pojavili i u dnevnom boravku. Sav bijesan zgrabiš mobitel koji neprekidno zvoni i ljutito se javiš. Majka ti u razgovoru koji vodiš s njom prispodobi da si alergičan na mačke. Ostatak dana provedeš kupeći novoposijane mišje suvenire i ostatke svog ponosa po podu.
Što sad, pomisliš prelazeći cestu i noseći tešku torbu preko ramena, selidba i nije tako loša stvar, čak nije baš ni poraz. Uostalom, oduvijek si želio živjeti negdje visoko, gdje nema miševa ni komaraca. Odlazim, pozdraviš se sa starim stanom bacivši posljednji pogled kroz krošnje stabala gore prema balkonu na trećem katu, odlazim, a ti se jebi i umri od gladi u tom stanu, zaključiš s jasnom porukom za gada pa zalupiš vratima gepeka i ne primijetivši na torbi ružičasti repić koji se uvukao kroz procijep u samom kraju nedovoljno zakopčanog patent zatvarača.