srijeda, kolovoz 13, 2008
Činilo se da oluja dolazi sa svih strana istovremeno. Munje su vlastitim tijelom ispisivale svjedočanstva o orgijama bogova na proplancima nebeskih tijela. Otok se usred svega našao potpuno sam. Negdje iz daljine dopirala su svjetla broda koji je lebdio- 'brod – utvara'. Valovi su se grebali o grebenje, pohlepnim prstima, pipcima od pjene hvatali se za stijene i zatvarajući krug oko otoka šaputali mu : ti-si-naš, ti-si-naš, ti-si-naš…
* * *
Bartolomeo prati kako nož sve dublje klizi i u lubenici rastvara pukotinu kao među ženskim nogama. Sjeti se svih onih predivnih stvorenja koja su dolazila u ordinaciju, zadizala haljine i širile noge da ih njegovi prsti dotaknu kao ženu, da im vršci njegovih ruku, da ih nabori na njegovim jagodicama uvjere u postojanje. Sve su bile lijepe. Ni jedna nije bila tek ime na kartonu. Sve su bile predivne i dostojne najviših počasti, ali poslije Nje, nakon Njenog ulaska u ordinaciju više nije postojala ni jedna.
Vani je jedna munja udarila toliko blizu da su se i zidovi prepali, ali Bartolomejeva ruka ni da zadrhti. Nož je pravio savršeno ravan rez klizeći prema drvenom stolu- starom, iskrivljenom stolu, ni blizu usporedivom s onim na koji joj je rekao da legne i stavi stopala u za to predviđene držače. Ni tada mu ruka nije zadrhtala.
Prvo je gledao. Približio je glavu i nije mogao prestati gledati. Sara K. od zadignute haljine nije vidjela udivljeno lice problijedjelog Bartolomea. On se ukočio. Zjenice su mu rasle da propuste što više slika u mozak. Nikad prije nije svjedočio nečem tako neprispodobivom. Njena Venera imala je oči. Venera Sare K. čak je jednom trepnula.
Uzeo je metalna kliješta i umetnuo joj ih između usana, pa lagano rastvorio praveći prolaz svojim prstima. Dugo je pipkao, kružio po mekoći njenog otvora, škakljao stijenke Sarinih tajnih odaja. Nije se mogao zasititi. Onda je ruku premazao vazelinom i ušao još dublje u nju. Dlanom je gladio tople jastuke maternice Sare K., dosegao jajnike i naposlijetku položio dlan u vlažnu udobnost njene utrobe.
Sara K. povuče haljinu do vrata, noge raširi još i više i piskutom se oglasi:
- Bartolomeo, uđi…
* * *
Druga ruka kliznula je još i lakše. Položio ju je u onu istu mekoću u kojoj je počivala prva. Kad je provukao glavu, osjetio je kako mu puls ubrzava do zabrinjavajućih brojki. Nije ga bilo briga. Ovo je čekao čitav život. Više nije bilo povratka. Odgurnuo se nogom o stol, ušao do struka pa se čvrsto uhvatio za jajnike i u Sarinu maternicu uvukao svoje spolovilo,bedra i koljena.
Bartolomeo je ležao sklupčan kako fetus, s jednom rukom ispod glave, a palcom druge ruke u ustima. Samo su mu stopala s bijelim klompama virila i veselo mahala iz vagine, dok je u unutrašnjosti Sare K. odzvanjao njen globalno astralni orgazam.
* * *
Više nije mogao raditi. Još istog dana napustio je ordinaciju, legao u krevet i potpuno otupio. Tri dana ništa nije jeo. Tri dana nije spavao ni pričao. A onda se sjetio svog rodnog otoka i spakirao kofere.
* * *
Dok ga je stari ribar u čamcu na vesla prevozio do otoka, Bartolomeo se samo smijao. Stari je obrisao znoj s lica i pomislio – ovaj je lud. Nije ribar mogao znati da putnik zamišlja njen pogled, da vidi kako mu otok trepće u lice baš kao Venera Sare K., a ni sam doktor nije slutio da će je vidjeti i kad bude rezao lubenicu u sigurnosti debelih zidina divovskog falusa čiji svjetleći glavić konopcima bijele svjetlosti navlači brodove na grebenje, dok oluja po njemu bijesom valova ispisuje ti-si-moj, ti-si-moj, ti-si-moj…